Što ja to učim od svog tinejdžera?

ŠTO JA TO UČIM OD SVOG TINEJDŽERA?

U pripremama za završni ispit na PTL II odabrala sam usporednu analizu svog sina i sebe samo zato što trenutno intenzivno putovanje između nas dvoje, meni na nekoj razini iznova otvara oči i dopušta mi prihvaćanje različitosti kao i opuštenost da toliko puno mogu učiti od svog tinejdžera.

Mjesto gdje nas dvoje možemo jako puno razgovarati i dijeliti mišljenja svakako su odgovori oko svih mogućih sumnja koje na logički način interpretiramo. Postoje i mjesta gdje je on dominantan jer mu je to uvijek dostupna energija, to je njegova kvaliteta s kojom je došao na svijet, a ukoliko se ja tu pokušavam uplitati sa svojim načinom gledanja, razmišljanja i upućivanja njega na to, mogu odmah zaboraviti da će išta od mojih načina ostaviti traga na njega, već samo otpor. To su mjesta na kojima učimo kroz našu djecu neke drugačije oblike življenja i to je toliko divno.

On će sporije sazrijevati jer ima jako puno 6-ica u dizajnu što znači da će tek tamo oko 40-tih imati osjećaj sebe do tada su samo pokušaji i pogreške, najčešće na vlastitoj koži, a moja uloga je tu ogromna da mu budem podrška i učim ga da ne postoje greške već samo učenje. Za njegov razvoj svaka ta stepenica je iznimno bitna.

Nekada će me sve to izluđivati jer sam ja drugačije satkana ali bottom line je da svatko ima svoj put i svačiji put treba poštovati.

Za njegovu je energiju iznimno bitno konstantno kretanje i stalno neke akcije kroz različite ljude i mjesta jer u protivnom će imati osjećaj zatočenosti. Učim kroz njega koliko su dogovori bitni za njega jer on tada ima osjećaj pripadnosti (to mu je i dio kostima koji nosi u ovome životu – 70% njegove ososbnosti), a ja pazim na koje od tih pogodbi pristajem i ne obećajem svaku (otvoreni ego).

Učim da ne skačem na svaku njegovu emotivnu promjenu i da on nije satkan da bude spontan i naglo donosi odluke. Poštujem njegovo vrijeme procesuiranja informacija i mojih prijedloga koji su za mene savršeni i znam u SADA da su super i za njega ali to nije on i nikada neće biti.

Suptilno ga upućujem da ne bude spontan jer “hard to get” će kroz život biti bolja verzija za njega ali ostavljam prostora da padne i ustane sam…

Naša konekcija je baš jaka i u HD-u se zove “nowhere to go” te nekada kada smo zajedno ali ne predugo jer njemu treba muving, toliko smo fokusirani jedno na drugo da nemamo osjećaj vanjskoga svijeta.

Zahvalna sam kreaciji na ovom putovanju s njim jer na svaki puteljak gdje me odvede njegovo biće ja učim nešto kroz njega, a to je s druge strane jako bitno za moju životnu putanju jer sa puno 1-inica u dizajnu moja osnovna premisa je učenje, kopanje i cjeloživotno otkrivanje nekih novih horizonata.

Hvala ti Živote!!!