Koliko su kvalitetni odnosi bitni u nečijem dizajnu?
7 rujna, 2022
Kako privlačimo pažnju kroz leću Human Design-a?
9 rujna, 2022Uvijek nas privlači ono što mi nismo. To je esencija našeg Not Self-a ili onoga kroz što ćemo potencijalno dosegnuti mudrost u ovome životu. Upravo je esencijalno za svakoga od nas da upozna to što nije on/ona kako bi naučili što je “to”, štogod “to” bilo ali, istovremeno mi nismo ovdje da postanemo “to”, mi smo ovdje da živimo svoje živote kroz ono što je u nama dostupno, ona energija koja teče našim žilama uvijek i zauvijek, a to su naši definirani centri, to je naša esencija.
Kroz otvorenost na bilo kojem mjestu u dizajnu upoznajemo “to” što mi nismo, preplavljuje nas ta energija i ako dovoljno dugo ostajemo u toj preplavljenosti, kroz vrijeme gubimo sebe, curi nam energija, razboljevamo se te živimo frustraciju (Generatori), ogorčenost (Projektori), ljutnju (Manifestatori) te razočaranja (Reflektori).
Uvijek će nas naše tijelo tj. naše vozilo u ovom životu upućivati gdje zapinjemo i kroz fizičke manifestacije na tijelu vraćati našoj esenciji, našoj uvijek dostupnoj energiji, našoj rijeci i našem toku, a to su naši definirani centri….
————————————————————————–
U primjeru sa slike priča uma ići će otprilike u sljedećem smjeru:
Osjećam strah da ne znam objasniti sebe do kraja i nekada ne mogu toliko čekati da me druge vide i primjete koliko znam, vrijedim i pridonosim. S vremena na vrijeme imam osjećaj da nikada neće nastupiti to neko moje unutarnje znanje i istina za kojojm tragam, često gubim dodir sa realnošću jer ostajem dugo u nekim starim dramama za koje mislim kako sada trebam odgovor, osjećam glavobolju od toliko mentalnih slika i priča. Želim raditi i predate se tome što volim ali naprosto ne znam na što prvo usmjeriti energiju, gubim koncentraciju često na nepotrebne detalje i od silnih obećanja na kraju ne znam čemu donijeti “novu vrijednost”, gubim veliku energiju na objašnjavanje sebe u takvim stvarima, povlačim se bez osjećaja da znam svoje ispravno ponašanje u takvim situacijama kao i onog nekog dubokog mjesta u meni koji vrišti “mene nitko ne može istinski čuti” do straha od blizine i otvaranja sebe nekim novim iskoracima.
