Um zamišlja da je ono o čemu razmišlja stvarno i kada um postane toliko zaokupljen vjerovanjem da su sjene stvarne, on će pokrenuti akciju o tome što moramo učiniti kako bismo dobili ono što mislimo da želimo ili izbjegli ono što mislimo da ne želimo. Ovo je suština onoga što nismo mi, uma kao donositelja odluka, a kada je naš Not Self glavni, postajemo zarobljenici uma.

Veliki dar Human Designa je da možemo osloboditi um njegove uloge donositelja odluka i daje nam mehanizam kako napraviti "bypass" uma tj. maknuti odgovornost 24/7 o tome što trebamo činiti? kako to trebamo činiti? što trebamo misliti ili reći?

Dilema uma je da čak i kada je oblik usklađen sa svojim ispravnim putem u životu, um nastavlja juriti sjenke i vjerovati da su priče pronađene u sjeni stvarne. Ostajemo zarobljenici uma sve dok vjerujemo u priču uma o našoj uvjetovanosti. Učenje prepoznavanja ovih priča umjesto da se izgubite u njima je stalni proces samootkrivanja.

Naučeni smo vjerovati da su sjene stvarne, da je unutarnji dijalog koji nam um govori originalan, da je važan i istinit. Mislimo da naše priče mogu predvidjeti budućnost ili da mogu tumačiti prošlost; mislimo da su naše priče ispunjene onim što ljudi stvarno misle kada razgovaraju s nama, da bismo trebali uvježbati ono što mislimo da bismo trebali reći i da priče o unutarnjem prosuđivanju postoje kako bi nam pomogle da postanemo bolji. Otvorenost su prozori našeg vozila. U našoj otvorenosti je mjesto gdje smo dizajnirani da prihvatimo život u svoj njegovoj raznolikosti, kako bismo mogli naučiti o onome što nismo.

Ovaj život je naša prilika da učimo, da postanemo mudri o onome što nismo; i da podijelimo svoja zapažanja i mudrost jedni s drugima. Uvjetovanje, kao i sjene, dio je života. Kada otkrijemo individualni način na koji smo ovdje da promatramo svoja iskustva, naš život postaje putovanje svjesnosti.